MONTESSORI SUSTAV OBRAZOVANJA je svjetski priznata pedagoška koncepcija duge tradicije. Najrašireniji je u Italiji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj, Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama - u predškolskim ustanovama i osnovnim školama. MONTESSORI SUSTAV se koncepcijski razlikuje od tradicionalnog odgojno-obrazovnog sustava i sadrži jedinstven pristup djetetu i njegovim potrebama, te međusobno jedinstvo predškolskih i školskih institucija.
MARIA MONTESSORI (1870 - 1952) je bila prva žena liječnica u Italiji. Osim toga, studirala je psihologiju, filozofiju i antropologiju. Na prijelazu stoljeća je to bio velik uspjeh. Dr. Montessori je svoju metodu razvila pomoću empirijskog promatranja djece. Suvremeni znanstvenici sada, gotovo stoljeće kasnije utvrđuju znanstvene činjenice koje potvrđuju njena otkrića. Knjige koje je napisala, materijali koji je konstruirala i njene spoznaje značajno su utjecale na razvoj pedagogije u cijelom svijetu.
Montessori sustav se zasniva na filozofiji razvoja djeteta prema kojoj pojedinac stječe operativna znanja u područjima života u kojima će sudjelovati kao odrasla osoba.
On uvažava djetetovu potrebu za slobodom unutar granica, obuhvaća brižljivo pripremljenu okolinu i aktivnosti koje razvijaju dječje psiho-fizičke sposobnosti.
Koncipirana je tako da u potpunosti iskoristi prednosti samomotivacije i jedinstvenu dječju sposobnost samorazvijanja i usavršavanja vlastitih sposobnosti.
Dijete se uči samodisciplini, te bitnim odrednicama demokracije otkrivanjem da poštovanje drugih osoba i njihovih prava znači osiguravanje poštovanja i tih istih prava za samoga sebe.
MONTESSORI METODA u osnovi je jedinstven pristup tehnici učenja. Naglasak nije na podučavanju djeteta, nego se osigurava poticajna okolina koja povećava dječju prirodnu radoznalost i omogućuje mu kroz igru spontano učenje otkrivanjem. Montessori metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost i od nje polazi.
Skupine djece su mješovite dobi. Mlađa djeca uče od starijih, a starija utvrđuju znanje pomažući mlađima. Svako dijete uspostavlja vlastiti tempo rada otkrivajući nove sadržaje ili utvrđuju ono što su već naučila ponavljanjem vježbi uz značajan unutrašnji osjećaj uspjeha.
Kad djeca razviju osjećaj ponosa zbog vlastitog rada, uočava se sve veće samopouzdanje, osjećaj povjerenja, dobrohotnosti i radosti. Rađa se “novo dijete” s dobrom slikom o sebi. Užitak je gledati grupu Montessori djece. Uočljiv je duh poštovanja, ljubavi, kooperacije i mira među djecom.
MONTESSORI OKOLINA - soba dnevnog boravka u vrtiću ili učionica u školi oblikovana je po mjeri djeteta. Didaktički materijali i aktivnosti su pažljivo odabrani i postavljeni na otvorene police kako bi stimulirali dječja neovisna istraživanja. Na ovaj način djeca prirodno i samostalno uče. Moto Montessori pedagogije je " Pomozi mi da to učinim sam. "
Ovakvom koncepcijom rada uz prvenstveno uvažavanje individualnosti svakog djeteta, postižu se veliki rezultati u razvoju djetetovih mogućnosti. Montessori je put na kojem djeca u potpunosti koriste i razvijaju svoje potencijale. Na ovaj se način jaki usavršavaju, a slabi jačaju. Navike, vještine i znanja koje dijete usvoji u Montessori okolini pomoći će mu da radi efikasnije, zapaža pažljivije, da se koncentrira efektivnije i da se lakše snađe u novim situacijama, bez obzira gdje se nalazilo.
MONTESSORI je više od metode. To je način života koji ima svoj cilj, a to je :
DOSEĆI MIR, RAZVITI SAMOSPOZNAJU I POŠTOVANJE PREMA SEBI, DRUGIMA I OKOLINI, TE UVAŽAVATI MEĐUSOBNE RAZLIČITOSTI.
Montessori metoda je indirektna metoda rada, jer se ne nameće djetetu kao direktno poučavanje. U Montessori sustavu puno je češći individualni oblik rada. Skupine su mješovite dobi i to 3 do 6-godišnjaci u predškolskoj grupi, te 6 do 9-godišnjaci i 9 do 12-godišnjaci u školskoj grupi.. Mlađa djeca uče od starijih, a starija utvrđuju znanje pomažući mlađima. Djeca uspostavljaju svoj vlastiti tempo rada i utvrđuju ono što su naučila ponavljanjem vježbi uz značajan unutrašnji osjećaj uspjeha. Kad djeca razviju osjećaj ponosa zbog vlastitog rada, uočava se sve veće samopouzdanje, osjećaj povjerenja, dobrohotnosti i radosti. Rađa se “novo dijete”. Užitak je gledati grupu Montessori djece. Uočljiv je duh poštovanja, ljubavi, kooperacije i mira među djecom.
MONTESSORI PROGRAM:
TRADICIONALNI VRTIĆ:
Ovakvom koncepcijom rada, svako dijete ima mogućnost u potpunosti razvijati svoje potencijale i postati neovisna, samosvjesna i sigurna osoba. Navike, vještine i znanja koje dijete usvaja u Montessori okolini, pomoći će mu da radi efikasnije, zapaža pažljivije, da se koncentrira uspješnije i da se lakše snađe u novim situacijama, bez obzira gdje se nalazilo.
Rođena je 31. kolovoza 1870. u talijanskom mjestu Chiaravalle (provincija Ancona).Majka je potjecala iz poznate talijanske obitelji intelektualaca, a otac joj je bio financijaski savjetnik konzervativnih nadzora i odgoja. Očev posao bio je takav da su se često morali seliti i naposlijetku su se doselili Rim.
Tokom školovanja Maria je pokazivala sklonosti prirodnim znanostima i usprkos očekivanjima roditelja da će upisati višu školu za učiteljice koje je tada bila jedina prikladna profesija za žene, ona upisuje srednju tehničku školu te nakon toga studira matematiku, fiziku i prirodne znanosti. Zainteresiravši se za biologiju odlučila je studirati medicinu. Međutim, kako je bila jedina žena u to vrijeme njena molba za upis na studij medicine izazvala je mnoge polemike. Ipak joj dozvoljavaju upis i Maria 1896. završava studij medicine među najboljima u toj generaciji. Ona je ujedno bila i prva studentica koja je završila studij medicine u Rimu.
1897. se zapošljava kao volonter na psihijatrijskoj klinici. Tu susreće grupu slaboumne djece koja nemaju odgovarajući tretman. Zainteresiravši se za taj problem počinje proučavati radove Jeana Itarda i Edouarda Seguina.
Jean-Marc-Gaspard Itard (1775-1838) francuski je liječnik i učitelj gluhonijemih, radio je na Institutu za gluhonjeme. Itard smatra da se djeci sa smetnjama u razvoju može pomoći sustavnim promatranjem i odgovarajućim odgojnim postupcima. Svako osjetilo se može razviti sustavnim vježbanjem. Neke se sposobnosti kod hendikepirane djece mogu razviti do te mjere da ona mogu samostalno zadovoljavati određene životne potrebe.
Edouard Seguina (1812-1880) bio je Itardov student. Razvijao je posebne postupke i vježbe za takvu djecu (na primjer vježbe slaganja određenih geometrijskih figura u zadanom prostoru). Seguinov način rada oduševio je Mariu te je potaknuo da i sama na temelju osobnog iskustva i znanja kreira nove didaktičke materijale.
Na njen profesionalni razvoj su izvršili utjecaj i radovi Rousseaua, Pestalozzija i Froebela.
Jean Jacques Rousseau (1712-1778) smatrao je da ključ uspjeha leži u svakom djetetu individualno, a temelj procesa učenja je stimulacija svih djetetovih osjetila.
Friedrich Froebel je 1837. otvorio svoj dječji vrtić u kojem je koristio prve radne materijale i igračke za djecu. Cilj Froebelove didaktičke opreme je stimulacija djetetove samokreativnosti i osvještavanje procesa učenja koje se,prema njemu,odvija po određenim stupnjevima.
Zajedničko svim spomenutim autorima jest isticanje prirodnog potencijala djeteta i njegove sposobnosti. Pravilnim vođenjem i usmjeravanjem datog potencijala dijete će se razviti do svog prirodnog maksimuma. Te je premise Maria Montessori prihvatila kao temeljne u svom pedagoškom djelovanju.
Rad sa slaboumnom djecom ojačao je uvjerenje kod Marie MOntessori da su ona više pedagoški nego medicinski problem.Ovu je tezu ona zastupala na kongresu u Turinu.Već 1899. Maria je izabrana za predavača na seminaru za izobrazbu učitelja koji rade sa intelektualno hendikepiranom djecom, a član je i «Nacionalne lige za odgoj djece sa smetnjama u razvoju». 1900. izabrana je za direktoricu instituta koji osposobljava učitelje za rad s djecom sa smetnjama u razvoju.Istovremeno je u tom institutu bila pripojena i jedna eksperimentalna škola gdje je, zajedno s još dvadesetak studenata Maria dobila šansu da primjeni svoje znanje i iskustvo te kreira novi set didaktičkog materijala za razvoj osjeta koji bi učitelji upotrebljavali u svom radu.
U siječnju 1907. Maria dobiva šansu raditi s intelektualno zdravom djecom i tako otvara «Casa dei Bambini» u jednoj privatnoj kući u siromašnoj rimskoj četvrti San Lorenzo. U toj četvrti vlasnici jedne građevinske tvrtke su gradili stanove za radničke obitelji sa zaposlena oba roditelja. Kako djeca ne bi ostala prepuštena sama sebi, vlasnici tvrtke(nadajući se da će tako financijski bolje proći) otvaraju dječji vrtić pod Mariinim nadzorom.Ona time nije povukla samo djecu s ulice, već ih je dovela do toga da postanu marljivi učenici.Tada je Maria iskoristila priliku i prvi put s normalnom djecom isprobala nešto od svojih metoda i materijala. Ona se brinula o nabavi potrebnih materijala za igru i učenje te njihovom unaprijeđivanju. Prostorije je namjestila i opremila tako da djecu potiču na vježbanje svih osjetila i omogućuju im nesmetano kretanje. Djeca su slobodno mogla sama birati aktivnosti i materijale. Svi materijali osmišljeni su tako da imaju samokorekciju, tj. Dijete na kraju procesa učenja putem materijala može samo ustanoviti je li uspješno izvršilo zadatak ili ne. Maria Montessori je primjetila kako djeca samoinicijativno počinju uzimati materijale i tražiti pribor te čak po nekoliko puta ponavljaju jednu radnju (na primjer čišćenje svoje obuće). Primjetila je i to kako djeca nakon uspješnog rješavanja problema s nekim materijalom, još duže vrijeme rade s istim i opet nanovo ulaze u proces učenja. S obzirom na postignuti uspjeh, obrazovane majke inzistirale su na uvođenje upoznavanja sa čitanjem i pisanjem u plan rada «dječje škole». Bio je to početak programirane nastave.Materijali su kreirani tako da dijete mora savladati lakši nivo kako bi prešlo na teži. Uloga odgajatelja je promatranje djeteta te u slučaju njegova neuspješnog pokušavanja rješavanja problema odgajatelj je tu da ponudi djetetu lakši materijal.
Uskoro je «Casa dei Bambini» postala poznata i posjećivana od brojnih zainteresiranih osoba. Osnivani su novi vrtići u Rimu, Milanu, a kasnije u Engleskoj, Australiji i Americi.
1909. objavljuje knjigu «Il metodo» koja je ubrzo prevedena na dvadesetak jezika. Iste je godine počela privatno poučavati dvije grupe djece od šest do osam godina gdje je istraživala mogućnost primjene nastalog didaktičkog materijala u kombinaciji sa svojim metodama odgoja i obrazovanja i na školskoj populaciji. Maria organizira prvi tečaj za učitelje i druge zainteresirane na kojem izlaže svoje ideje i prikazuje materijale. Slijede brojni seminari, predavanja, dopisivanje i putovanja.
1912. osnovano je Američko Montessori društvo, te se osnivaju diljem Europe i SAD-a privatne Montessori škole.1913. organizirala je prvi međunarodni tečaj za učitelje u Rimu na kojem je sudjelovalo 87 sudionika iz cijeloga svijeta.Iduće je godine objavljena njena knjiga na engleskom «Dr.Montessori» s « Own Handbook» u kojoj objašnjava kako se izrađuju i koriste njeni materijali. Njeni kasniji radovi objavljuju se u knjigama «Dječja otkrića»(1964.), «Kreativno dijete»(1972.),»Od djetinstva do mladenaštva»(1966.).
Od 1914. do 1935. dr.Montessori je držala predavanja i tečajeve u Engleskoj, Španjolskoj, Australiji , SAD i Nizozemskoj. Svoj aktivni rad nije obustavila ni tijekom Prvog svjetskog rata, a 1929. zajedno sa sinom Mariom osniva međunarodno udruženje «Association Montessori International» koje se i danas bavi razmjenom stručnjaka i osposobljavanjem učitelja i odgajatelja.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Maria Montessori, zbog svog antifašističkog opredjeljenja i zalaganja za individualni pristup odgoju, je bila nepodobna politički te iz Italije bježi u Barcelonu gdje nedugo zatim izbija građanski rat te ona odlazi u Nizozemsku.Usprkos svojoj poodmakloj dobi dr.Montessori odlazi u Indiju gdje ostaje do sloma nacističke vlasti u Italiji. U Indiji je osnovala Montessori centar za izobrazbu učitelja i odgajatelja.
Rat kao surova realnost potakao je razmišljanje Marie Montessori o tome kako kroz odgoj i obrazovanje dostignuti predispozicije za trajni svjetski mir.Analizirala je osnovne probleme čovječanstva i društva u potrazi za načinom rekonstrukcije ljudskog društva i odgojno-obrazovnog sistema kojim bi se osigurao mir na temelju moralnih reformi.Njena tadašnja razmišljanja i ideje objedinjeni su u knjizi «The absorbent mind».
1946. vratila se u Nizozemsku, a 1947. odlazi u Italiju na poziv vlade koja je moli da obnovi svoj pokret. Nedugo zatim posjećuje Indiju i Pakistan posljednji put. Zbog zasluga s područja odgoja i obrazovanja, Maria Montessori je tri puta nominirana za Nobelovu nagradu za mir.
Umrla je 6. svibnja 1952. u svojoj 82. godini života u Noordwijku pored Amsterdama.
Epigraf na nadgrobnoj ploči odraz je njenih nastojanja za života:
«Molim djecu koja su puna snage
da se ujedine sa mnom, kako bi se
uspostavio mir u čovjeku i svijetu.»
10.10.2008. počinje jednogodišnji specijalizirani program. Prijave se primaju do 20.09.2008.
Montessori sustav se zasniva na filozofiji razvoja djeteta prema kojoj pojedinac stječe operativna znanja u područjima života u kojima će sudjelovati kao odrasla osoba. Maria Montessori (1870 - 1952) je bila prva žena liječnica u Italiji.
